Čarolija obiteljskog popa

Iako su ga zvali Lima, Rajko Dujmić – koji nas je, podsjetimo, napustio 4. kolovoza u dobi od nepunih 66 godina – odigrao je središnju i, danas je to očito, kolosalnu ulogu na domaćoj pop-sceni u posljednjih četrdesetak godina. Osobito u jednoj, bitnoj evolucijskoj etapi. Redefinirajući dotadašnji lakoglazbeni leksik, podigao je autorske, aranžmanske i izvođačke standarde onoga što je tvrdokorna rock-publika i kritika otpisivala kao jeftinu pop-konfekciju.

Najjednostavnije objašnjenje svodi se na činjenicu da je Dujmić, poput većine uspješnih ljudi slična profila, u ključnim godinama u rukavu imao sve adute: tržišni instinkt, sreću i (zadnje, ali ne i najmanje važno) glazbeni dar. Ipak, iza jednostavnih istina i suhih biografskih podataka kriju se neke od najkompleksnijih i najrazgranatijih karijera. Kad je 1993. objavio samostalno kantautorsko ostvarenje Nizvodno od raja, njegova uloga preporoditelja i kreativnog motora domaće estrade već je bila zaokružena i upotpunjena. Napisavši glazbu za desetke hitova, većinom, ali ne isključivo za Nove fosile, zabavnu glazbu uspio je odmaknuti od ponora kiča, ubrizgati joj eleganciju, a pritom dodatno pojačati komunikativnost s najširom publikom. Dakako, i dalje to, kako kaže Bregović, nije bilo „ništa mudro“, a još manje inovativno. Balade poput Ključ ispod otirača u slušatelju neće pobuditi osobito duhovno buđenje, ali će potvrditi dojam da se na Dujmića kao emotivnog i domišljatog skladatelja uvijek moglo računati.

Refren za početak

Poput nekih ključnih hitova ABBA-e (Take A Chance On Me, Dancing Queen) i Fosili su svoje udarne skladbe nerijetko počinjali refrenima. Klasičan je primjer skupno pjevanje na početku naslovne skladbe albuma Da te ne volim (1978), izvedeno u tipično višeglasnom tonu, uz primjenu još jednoga trika švedskih majstora: euforične pripjeve obojiti nostalgičnim tonovima i dodati im velike emocionalne geste, proizašle iz vječnih tema o umirućim ljubavima, nostalgiji, samoći i žalu za boljim vremenima. Izvorno objavljen na bestseleru Budi uvijek blizu, Saša je drugi takav slučaj. Otvoriti pjesmu s pripjevom, a ne strofom, nije dakako, ABBA-in ni Rajkov izum – koristili su ga mnogi, prije i poslije – no u obama slučajevima to je znakovito: prijeći odmah „na stvar“, odnosno na najraspjevaniji dio skladbe ne izvire tek iz puke želje za instant-popularnošću; manifestacija je to emotivne izravnosti i povišene, gotovo grozničave osjećajnosti s kojom se publika ima poistovjetiti. Tako se gradio njihov opus koji u konačnici funkcionira kao radiofonični, nepretenciozni soundtrack ne jedne nego nekoliko generacija masovne, pretežno urbane publike.

Dakako, Fosila je bilo prije i poslije Rajka, no tek su s njime na autorskom kormilu postigli rekordne naklade. Potkraj 1960-ih, u posve drukčijem kulturnom i glazbenom okružju, okupio ih je bubnjar Slobodan Momčilović Moka. Oksimoronskom imenu benda kumovao je Arsen Dedić, koji je predložio dodatak „novi“ predloženom imenu „fosili“, kao odrazu činjenice da su počeli kao već iskusni glazbenici. Neko su vrijeme djelovali u „muškom“ sastavu, snimili hit-dosjetku Kad naš brod plovi, a kad se obnovljenoj postavi s rafiniranom vokalisticom Đurđicom Barlović 1977. priključio Lima (najprije na mjestu klavijaturista, a potom i skladatelja) bilo je jasno da je riječ o posve novu usmjerenju, o radikalno izmijenjenoj glazbenoj filozofiji i tržišnoj strategiji. Prije Fosila, Dujmić je surađivao sa Zlatnim akordima te Grupom Marina Škrgatića, koja je ranih 70-ih izvodila komplicirani prog-rock, no za nekog tko je u srednjoj glazbenoj školi usavršio violinu nijedan žanrovski salto mortale nije bio problem. Uostalom, u drugoj polovici istog desetljeća u potpunosti se izmijenila klima na svjetskoj pop-pozornici: ABBA je bila u punom naletu, disko-groznica preplavila je top-ljestvice, a umjesto dugih improvizacijskih pasaža u modu su ponovo ulazile koncizne skladbe priljepčivih refrena.

Album Novih fosila iz 1986.

Premda su Dujmićevi korijeni u rocku, Novi su fosili u biti funkcionirali kao negacija estetike rock and rolla; bez obzira na to je li za mikrofonom bila Đurđica Barlović ili (od 1983) lepršava Sanja Doležal, oni se nisu obraćali buntovnim klincima s ulice. Njihovu publiku činili su ukućani iz dnevnih soba, svih uzrasta; uljepšavali su svakodnevicu srednjoj klasi koja je vodila uredno monotone, razmjerno ugodne živote. U prvoj i najintrigantnijoj Dujmićevoj fazi Fosila stihove je pisala Dea Volarić (Sanjaj me, Saša, Najdraže moje), a popisu Rajkovih suradnika 80-ih priključili su se Mario Mihaljević (Šu šu), Momčilo Pop Popadić (Plava košulja), Zrinko Tutić (Milena), a poslije i Stevo Cvikić, koji je sredinom 1980-ih pod pseudonimom S. Aufiderzen osmislio i himničku naslovnu temu albuma Za dobra stara vremena.

Kao i u slučaju ABBA-e, ključ njihove privlačnosti valja tražiti u zvuku koji se oslanja isključivo na europske izvore; ignorirajući sjevernoameričko blues-nasljeđe koje je nadahnulo velik dio rock-glazbe onoga doba Fosili su, poput njihovih švedskih uzora, nadahnuće crpli iz koktela šlagera, čistog popa i talijanske glazbe, adaptirajući utjecaje vlastitom senzibilitetu. Slična recepta Dujmić se držao i u suradnjama izvan matičnoga sastava, u kojima nije postizao ništa manje uspjehe. S tada nepoznatom zadarskom Rivom osvojio je Euroviziju, s Tutićem ostavio (su)potpis na Mojoj domovini, a u međuvremenu je – u ulozi autora ili aranžera, studijskog glazbenika ili producenta – surađivao gotovo sa svima: od Srebrnih krila i Parnog valjka do Gabi i Josipe. Činilo se da je raspolagao čudesnom kombinacijom različitih, posvuda primjenjivih vještina.

Bajka iz „dobrih, starih vremena”

Slučajno ili ne, nakon Dujmićeve dominacije hrvatskom „zabavnom glazbom“ krivulja njezine kvalitete počela je ponirati, no tomu je kumovao splet okolnosti koji uključuje osobne probleme, smanjenu razinu autorskih sposobnosti njegovih nasljednika te dolazak ere digitalne, internetske kulture. U tom kontekstu iznova se izmijenio mehanizam funkcioniranja glazbene industrije i način proizvodnje hitova za svakodnevnu uporabu. U ovim ciničnim, nesentimentalnim vremenima, u doba pro toolsa, semplera, auto tune-pomagala i drugih studijskih i tehnoloških čudesa Dujmićev obiteljski pop ručne izrade doista zvuči poput bajke iz „dobrih, starih vremena“.